ĐURĐICA LUCIĆ IZ ZAGRAĐA 2,5 MJESECA VOLONTIRALA U BENINU  -

SVAKI DAN JEDU NEZAČINJENU KAŠU A MESO SE JEDE SAMO NA VELIKE BLAGDANE

 Priča o samo jednoj jedinoj napolitanki koju djeca još podijele na listiće sretni što ih je dopao i jedan listić potaknula je Đurđica Lucić, tridesetogodišnju djevojku iz Zagrađa kraj Pleternice da posjeti tu djecu i donese im više od jedne napolitanke. Ta djeca žive u Beninu, jednoj od najsiromašnijih afričkih država. Đurđica je tamo volontirala s redovnicama iz Družbe Marijine sestre od čudotvorne medaljice koje vode sirotišta, škole i zdravstvene ustanove. S još pet curica ona je prošle godine postala kuma maloj Bernadeti iz Benina tako što su joj plaćali školovanje. U Benin je došla s mnogo darova, školskog pribora i naravno slatkiša. Osim njezine obitelji mnogi ljudi kada su čuli da odlazi dali su joj svoj novčani prilog.

–Tamo se djeca raduju jednom jedinom bombonu. Najviše traže slatkiše jer si oni to ne mogu priuštiti. Tamo se meso jede samo za velike blagdane. Svaki dan jedu jednu te istu hranu, nekakva vrsta kaše u koju se ne stavljaju nikakvi začini. Kada sam bila u jednom njihovom internatu djevojke su naišle na leglo štakora koje su zatukle i uz veliko veselje ih ispekle i pojele. Posebno mi je bilo dirljivo kada sam dvojici dječaka dala jedan bombon jer više nisam imala. U usta ga je uzeo prvo stariji dječak i malo ga je cuclao, a onda ga je dao mlađem. Nakon što ga je on malo pocuclao, opet ga je vratio starijem – priča Đurđica posebno potresena sudbinom djece koja od najranijih nogu umjesto igre rade. U školu neki polaze već i s četiri godine jer tako će je prije završiti, a osim toga u školi dobiju jedan besplatan obrok što je za obitelj jako važno, a kojeg osiguravaju brojni donatori iz cijelog svijeta među kojima je mnogi i onih iz Hrvatske. Učionice u kojima nema ništa osim klupa su napravljene od blata s krovom od slame koji više sliči na nadstrešnicu. Djeca pišu na pločice koje brišu rukom.

Za boravka u Beninu susrela je i svoje kumče Bernadetu čije ju je siromaštvo posebno taknulo. Ona živi s obitelji svoje sestre u kućici od blata koja je veličine četiri s četiri metra.  –U toj kućici bio je samo jedan krevet na kojem spava njih osmero. Na njemu sam vidjela malo odjeće, a pokraj kreveta je jedna vrećica s još malo odjeće. Tu je još mala klupčica, plastična kanta, malo posudica, i to je sve. Jednostavno nisam mogla vjerovati kako mogu svi spavati na jednom krevetu – kaže Đurđica koja sada želi pomoći ovoj obitelji da im se izgradi jedna skromna kućica od dvije prostorije. Unatoč tome tamo su, dodaje, svi sretni i veseli. Nemaju struje ni vode po koju odlaze već i najmanja djeca u kilometrima udaljena mjesta noseći je u posudama na glavi. Popločene su ceste samo u glavnom gradu i to one glavne dok su ostale blatnjave i prašnjave.

Posebno su dirljiva njihova misna slavlja koja traju najmanje dva sata, a na kojima se mnogo pleše i pjeva. U njima svi sudjeluju, od najmanje djece na majčinim prsima pa sve do djedova i baka.

Iako joj je bio problem što ne zna njihov jezik, kaže da se s njima sporazumjela na najljepšem i najrazumljivijem jeziku – jeziku ljubavi. Svi koji žele pomoći školovanju djece mogu se obratiti družbi Marijinih sestara u Osijeku.   (a.t.)