NOĆ KAZALIŠTA U GRADSKOM KAZALIŠTU POŽEGA I KAZALIŠNOJ KAVANI -
POŽEGA – Požeško Gradsko kazalište po 8. puta pridružilo se s cjelodnevnim bogatim programom hrvatske manifestacije Noć kazališta, koji se ove godine održao pod motom „Kraljevstvo za kulturu“. Sve je već započelo u dopodnevnim satima besplatnom predstavom za djecu i mlade „Kapetan Šeflja i Petar Panj“ u izvođenju Cirkuske udruge za razbibrigu. U Galeriji Ciraki, odmah uz kazališnu dvoranu u večernjim satima postavljena je izložba interaktivnih skulptura akademske kiparice Tatjane Kostanjević, „Držačice ugleda“ iz njenog ciklusa Terpsihore.
Prepuna kazališna dvorana, uz brojna stajaća mjesta, ugostila je predstavu Planet Arta, „Posljednja Freudova seansa“ po tekstu Marka St. Germaina. Ulogu Sigmunda Freuda odigrao je Marko Torjanac, a Clive Lewisa Franjo Dijak. Godina 1939., Europa je na samom početku 2. svjetskog rata, a mi svjedočimo neobičnom susretu oca psihoanalize Sigmunda Freuda i uskoro svjetski poznatog pisca "Kronika iz Narnije" Clive Staples Lewisa. U neminovnom sukobu dva velika uma i svjetonazora, Freud zastupa poziciju znanosti dok je Lewis nepokolebljiv u svojoj vjeri.
Nastavak programa Noći kazališta, sada već duboko u noći, odvijao se u nešto ležernijem tonu, u kazališnoj kavani gdje su nas opuštale i do suza nasmijale Vera Zima i Ksenija Erker u jednoj glazbeno-kazališnoj kreaciji pod nazivom „Nismo sve Karenjine“. U njoj one pričaju priču koja je nastala prije 33 godine, no ta priča raste i nadopunjava se, sazrijeva i mijenja upravo kao i njih dvije u stvarnom životu. Priču su ponovno obnovile i osvježile prije tri sezone i sada ponovno izlaze pred publiku. – Drugačije se zvala i drugačijim životom je disala. Svaka od nas prošla je dio svog života u tih trideset godina, a sada smo odlučile ponovno izaći na scenu. Neću reći razloge, svi koji su naših godina pretpostavljaju zašto i kako. Na dobrim smo nogama postavljene, ako smo se odlučile nakon 30 godina isti tip priredbe raditi – rekla je Vera Zima kojoj Ksenija Erker dodaje da su se evo tri posljednje Noći kazališta i estradnjaci priključili, što je sjajno zaživjelo, jer za kulturu nije nikada dovoljno animacije. - Prije 33 godine bile smo toliko lijepe i mlade da je to išlo samo od sebe, a sad je trebalo imati volje i snage i hrabrosti. Mi se bližimo stotoj predstavi, i ne znamo uživamo li više mi ili publika.
Publika je svakako uživala a zašto nisu Karenjine pojasnila je Vera Zima: - Naslov govori o tome kako nismo sve Karenjine. Nas dvije smo jako različite, jer Ksenija je bik, a ja sam ovan. Možete zamisliti kakvo je to brvno kad se počnu lomiti koplja. Ona je noćna ptica, a ja dnevna. Puno je razlika među nama i na različite nas je načine život kačio, ali nas nije satrao. Iz toga i proizlazi neko tkivo, plete se nešto njeno, nešto moje. Bilo je i sukoba kad smo radili, ali na sceni smo to ublažili. – Bilo je sukoba i na sceni, dodaje Ksenija, jer ne da smo različite. Ti si 8 godina glumila da si Ruža Kosmički, ja sam cijelo to vrijeme bila Ruža Kosmički, to je razlika… Nije lako uz Veru stati na scenu i podijeliti je. Uspjelo mi je, jer je prema meni blagonaklona. Mi smo uspjele održati četrdesetogodišnje prijateljstvo, koje kao i svako prijateljstvo sliči na dugi brak. Ima tu svađe i svega, ali ga povezuje ljubav i toplina. Životi su nam bili užasno različiti, ali u ovim godina, kad smo prešle 60 smo se dosta pronašle. Obje smo sada same i sad se još bolje razumijemo nego dok su nam hormoni radili.
Na kraju pronašle su se upravo u stihovima Arsena Dedića „ Nije bilo sve po mome, nisam bila te sudbine, živjela sam što sam mogla, jer nismo sve Karenjine.
Tekst/foto: Vladimir Protić
