Banner 750x94 gym antonio

    17352529 609056492636082 1338912485466213188 n

Breadcrumbs

Četvrtak, 21 Studeni 2013 12:46

Laureatima dodijeljene nagrade i priznanja

Ocijeni sadržaj
(8 glasova)

ZAVRŠIO NAGRADNI NATJEČAJ TJEDNIKA KRONIKA ZA KRATKU PRIČU  -

 NAKON SVEČANOSTI DODJELE UGODNA KNJIŽEVNA VEČER I DRUŽENJE SVIH AUTORA KOJI SU POSLALI PRIČE NA NAGRADNI NATJEČAJ

POŽEGA - U prostoru Gradske knjižnice i čitaonice u Požegi 15. studenog održana je svečana dodjela nagrada Trećeg natječaja kratke priče tjednika Kronika Požeško-slavonska. Osim samih autora priča, dodjeli nagrada su u potpuno ispunjenom prostoru čitaonice prisustvovali i drugi građani ljubitelji pisane riječi, ovog jedinstvenog književnog izričaja. Na početku samog programa sve prisutne pozdravio je Branko Šimunović v.d. ravnatelj knjižice, te glavni urednik tjednika Kronika, Vladimir Protić, koji se posebno zahvalio svim učesnicima natječaja, istaknuvši kako je i ove godine bio dobar odaziv i do sada najuspješniji natječaj.

 Sud žirija činili su Davor Šalat pisac, novinar i književni kritičar iz Zagreba, Lana Derkač književnica iz Požege, Ivica Herner novinar, te Vladimir Protić urednik tjednika Kronika. Spomenimo da su nagrade na natječaju za kratku priču sponzorirali Alles Elektrocentar, Gradska knjižnica i čitaonica Požega i Agencija za marketing i izdavaštvo Kruna. Iako nije bio prisutan na dodjeli nagrada književni kritičar Davor Šalat kao predsjednik žirija obrazložio je svaku od nagrađenih priča, koje je pročitala Lana Derkač. 

Tako je po ocjenjivačkom sudu trećenagrađena priča „Podnošljiva lakoća nepostojanja“ Ane Pirović. Njena glavna kvaliteta je živost i ekonomičnost pripovijedanja, te zanimljiva i na trenutke dramatična radnja. Autorica je plastično ispričala realne životne situacije, držeći čitatelja u napetosti sa naizmjeničnim smirivanjem i dramatiziranjem radnje. Također, u narativnoj strukturi uspjela je održati ravnotežu između opisivanja vanjskih događanja i svojih unutarnjih proživljavanja vezanih uz ta događanja. Na kraju, u konciznoj poanti, kaotičnost i nepredvidljivost postojanja i svoje stanje prouzročeno takvim traumama jezgrovito je prispodobila duševnoj bolnici, čime je dala jasnu metaforu cijeloga življenja. Drugonagrađena priča „Šefica“ Gordane Malbašić ne oslanja se toliko na intenzivnu vanjsku događajnost, već na suptilno opisivanje psiholoških karakteristika. U priči se opisuje karakter koji je, doduše, prisutan u svakome vremenu, ali je posebno znakovit za aktualne domaće prilike divljega kapitalizma, znatnog nezasluženog bogaćenja i velikih socijalnih raslojavanja. Posebna kvaliteta ova priče jest u tome da je u jednoj individualiziranoj situaciji i jednoj konkretnoj osobi obogaćene i socijalno neosjetljive šefice, izvrsno pogođena devijantna općedruštvena situacija i upozoreno na sve posljedice koje iz nje proizlaze. 

Prvonagrađena je priča „Cigarete“ Petra Prgometa. U njoj se, u razmjerno kratkome tekstu i u sažetom, ali funkcionalnom pripovijedanju, isprepliću pripovjedne i lirske kvalitete, daje se kratak opis događaja, zatim intenzivna poetična atmosfera, te zgusnuta, efektna poentiranja koja događaje i atmosfere smještaju u širi egzistencijalni i smisaoni kontekst. Autor, nadalje, postiže književni intenzitet vještim kontrastiranjem temeljnih egzistencijalnih kategorija – života i smrti, idealizma i realizma, ljepote i tragičnosti, zajedništva i samoće. Tako njegov tekst biva sugestivna, slikovita priča o čovjeku koji se nalazi na krhkom putu između djetinjstva i smrti, između izvjesne punine i smisla, koje mu je davalo zajedništvo s ocem dok je još bio živ, te izdvojene samotnosti nakon očeve smrti i dojmljivih sugestija vlastitog životnog zalaska. 

Prvu nagradu uručio je požeško-slavonski župan Alojz Tomašević, oduševljen doživljenim istakao je u nadahnutom obraćanju nazočnima, upravo značaj pisane riječi u ova teška vremena, posebnost riječi za jednu bolju budućnost i život u našoj domovini, te pohvalio organizatora te mu dao podršku da i dalje ustraje u organizaciji ovakvog natjecanja i literarnih okupljanja. Dražen Muljević, potpredsjednik gradskog vijeća grada Požege svojim izlaganjem osvrnuo se na vrijeme s kraja devedesetih godina i na prvo uspješno organiziranje, posredstvom interneta, natječaja za kratku priču, kao i njihovo objavljivanje. Dočim je sam završetak svečane dodjele protekao u jednom veselom i ugodnom druženju samih autora i prisutnih građana, a čuli smo iz usta samih autora desetak kratkih priča. Prava ali dinamična književna večer i dvosatno druženje brzo je proteklo svima, sa prijedlogom da se i češće organiziraju ovakva natjecanja, pa na razmišljanje redakciji tjednika Kronika da se organizira i natjecanje pjesnika.

 

Priče koje su zauzele prva tri mjesta pročitajte ovdje:

1. CIGARETE

 Djetinjstvo mi je bezbrižno proticalo praćeno nekakvim ili nikakvim, obaveznim ili neobaveznim spoznajama o stvarnom i nestvarnom. U previranjima o okolini i blizini, istini i laži, o lijepom i ružnom, o sadašnjosti i budućnosti. Prošlosti tada zapravo i nisam imao.

Ali jedne je srpanjske noći započela moja prošlost.
Kao i često do tada otac mi je dao zadatak da mu kao strastvenom pušaču donesem cigarete iz kolodvorske restauracije koja jedina radi noću. Volio sam njegove zadatke. I one kurtoazne i one odgovorne. Ovo je bio ležeran zadatak iako je bilo duboko u noći.
Pošao sam prečicom jer tu je mjesec razastirao svijetlost upečatljiviju nego inače i moćniju od ulične javne rasvjete. Pošao sam pospanim korakom zviždući nekakvu neobaveznu zviždukalicu. Korak po korak i primjetim da me onaj moćni mjesec u korak prati. I svaki slijedeći korak isto. Zviždukalica prerasta u veselu koračnicu i kao da i mjesec ubrza tako. Potrčah razdragano. I mjesec razdragano obasjan potrči sa mnom, nisam bio sam. Ljepota. Četvoro nas, otac sa svojim zadatkom u meni, mjesec, moj veseli zvižduk i ja.
Ulaskom u zadimljenu prostoriju ispunjenu vonjom alkohola i znoja ljudi koji su ili propustili prijevoz, ili bježe od vlastitog nesigurnog ega, na trenutak se prekinula moja noćna idila. Izlaskom me na veliku radost opet obgrlila sva punoća mjesečeva sjaja, ritmičnost mog zvižduka i svega lijepoga što noć može podastrijeti pred sva moja čula.
Otac je uskoro umro od raka pluća. Nisam isprva vjerovao da je to zapravo tako. Mislio sam da malo krajičkom oka promatra i ispituje moje emocije i išćekivao nekakav novi zadatak. Izostao je. Shvatio sam da sam sam. Sjetim se one noći. Iako mi je bilo krajnje neprihvatljivo, nestvarno i naizgled nemoguće, ostao sam sam. Ostao sam i bez te noći ili nekih sličnih njoj. Ništa od te noći nije ostalo. Oca nema. Nema njegovih ležernih niti obavezujućih zadataka. Nema njega, ni mjeseca, a i korak se izgubio.
Mjesec sada vjerovatno ponekad obasjava neke druge ljude onim sjajem. Prati nečiji tuđi ritam koraka. Zviždukati sam prestao. Možda ponekad nešto otužno, a možda niti to,
A ja, pa ja sam uskoro počeo pušiti.

Pero Prgomet

2. ŠEFICA

 Prije nekoliko dana obavljajući uobičajenu kupovinu naletim na jednu svoju poznanicu, inače vlasnicu jedne firmice od nekih stotinjak zaposlenika. Nakon kratkog ćaskanja, pozove me ona u obližnji kafić na piće, a ja kriomice zavirim u novčanik da provjerim, ima li još koja kuna tako da se ne osramotim budem li i ja došla na red da pozovem još jednu rundu. Pogled u novčanik smiri moju nelagodu jer se u njemu nalazilo nekih dvadesetak kuna što bi bilo dovoljno za naša dva pića. Smjestimo se udobno za stol, a uslužna konobarica, vjerojatno poznavajući moju poznanicu, žurno dođe do našeg stola i ljubazno upita - što želimo popiti. Skromno naručim malu običnu kavicu, a poznanica srednju, ni dugu, ni kratku, sa malo mlijeka, a valjda da dokaže svoju veličinu. Još jedanput vrati konobaricu za stol i doda narudžbi još jednu čašu obične vode, ali da ne bude ni pretopla ni prehladna. Dok je konobarica pripremala naše piće, nastavimo mi sa našim razgovorom. Doduše ja i nisam nešto puno pričala, jer je poznanica bila puna utisaka sa skijanja odakle se upravo vratila, gdje su njena nadarena djeca sva od reda proskijala, a ona , premda odlično skija, većinu vremena provodila je u zatvorenom bazenu kupajući se i kvarcajući , tako da se vratila preplanula baš kao da se tog trenutka vratila sa ljetovanja, a ne sa zimovanja. Jedina je šteta što će odjeća koju je platila nekoliko tisuća kuna, za iduću godinu biti „de mode“, pa će morati kupiti novu, a ova skoro da i nije nošena. Odlično se je odmorila jer su brigu o djeci poveli učitelji skijanja i ostalo stručno osoblje, tako da je imala baš pravi, pravcati odmor. Koštalo je to nekoliko desetaka tisuća kuna, ali isplatilo se, do zadnje lipe, a takav bi si odmor trebao priuštiti baš svatko tko drži do sebe, jer vratiš se pun radnog elena i spreman si za nove radne pobjede. Malo prištediš tokom cijele godine i to je to. Zna ona najbolje kako se teško živi i kako je teško uštedjeti za pristojan odmor, ali valjda se čovjek može prisiliti tijekom godine da izbaci neke luksuze i kuna po kuna, eto ti odmora. 

Eto na primjer onaj njezin zaposlenik Ranko. Cijele godine kupuje po kutiju cigareta dnevno, a ponekad popije i po dva piva. Baš danas joj se požalio kako mu djeca nemaju što jesti, a za Božić si nije priuštio ni pečenku. Njoj to nije nikako jasno jer sa svojih dvije tisuće kuna on bi morao, ako pravilno raspolaže s novcem, sasvim solidno živjeti i još uštedjeti za odmor. Nema ni ona uvijek pun novčanik novaca, ali dan-dva i kriza prođe.
Namrštim se malo jer sam se našla u Rankovoj priči, ali moja sugovornica to nije ni primjetila i još uvijek sva ushićena od zimskog odmora nastavi. Ma, skoro mi je zaboravila ispričati kako je kupila novi auto. Prekrasan terenac sa svom dodatnom opremom. Ide k'o zmaj. Digla je kredit, ali eto, nekako će već ona to otplatiti. Sreća da je tako sposobna i štedljiva pa to neće biti nekakav problem. Nanizalo se tu još nekoliko tema, a onda se sjeti kako je obećala kolegici doći na kavu, a eto već kasni i odjuri zaboravivši platiti račun. Izvadim iz novčanika svojih posljednjih dvadeset kuna, platim račun i uputim se kući. Cijelim putem sam razmišljala kako je teško biti vlasnik jedne firme. Moraš radnicima davati plaću, a istovremeno imaš cijelo čudo ostalih troškova : djeca, ljetni odmor, zimski odmor, odjeća , auti….Bar da nema zaposlenika, bilo bi joj sigurno lakše.

Gordana Malbašić

 

 3. PODNOŠLJIVA LAKOĆA NEPOSTOJANJA

Zabrinuto sam pogledala upaljene limfne čvorove na Jeleninom vratu... Moram je odvesti liječniku, sijevnulo mi je kroz glavu, dok sam uplitala svilenu kosu starije, trinaestogodišnje kćeri u pletenicu.

„Daj, mama, požuri malo, zakasnit ću u školu!“
Izjurila je van grabeći ruksak s knjigama ne primijetivši bore na mojem čelu.
Poljubila sam usnulu crnokosu Jozefinu, sretna što je barem ona potpuno zdrava. Nju čeka poslijepodnevna smjena i bakin najfiniji paprikaš na svijetu, a mene razred i dvadeset devet znatiželjnih devetogodišnjih glava koje uče kako je naš zavičaj brežuljkasto-nizinski kraj.
„Mama, dobila sam četvorku iz testa iz matematike, samo mi je bod falio za peticu“, promrmljala je Jelena dok je žlicom prevrtala noklice i komadiće pilećeg mesa. Grijeh je upropastiti piletinu nekom jušnom varijantom, govorile su njene oči, a ja sam se pitala je li za nedostatak iskričave radosti u njenom glasu kriv ručak, jedan bod ili te kvržice po vratu koje pulsiraju pod nježnom kožom dok se naginje nad stolom.
„Bilo bi najbolje da Jelena ide operirati krajnike“, rekao nam je pedijatar te srijede nakon silnih pretraga i alergoloških testova iz kojih se nije dalo iščitati zašto su limfni čvorovi povećani. Kimnula sam spremno, kao da sam i sama uvjerena da je to najbolje rješenje, krijući zebnju u glasu dok smo dogovarali termin zahvata.
Zar sam baš morala pročitati kako je prije dva dana u Zagrebu umro sedmogodišnji dječak od komplikacija nakon uklanjanja mandula?
Zimsko je ferije vrijeme kad mama učiteljica, sretna, može po cijeli dan ugađati svojoj tinejdžerki dok se odmara, hvala Bogu, od operacije koja je prošla kao od šale. Jozefina je zadirkivala sestru da se mazi kao mala beba, a ja sam se polako opuštala slušajući njihove slatke čarke uz pomisao da ćemo sve tri uskoro u školu.
Zrnce straha koju je unijela krv koju je Jelena u ponedjeljak ispljunula u umivaonik, otklonio je kirurg otorinolaringolog ustvrdivši na kontroli u utorak kako je sve u redu.
Toga smo petka, kad je Jozefina otišla spavati, jelena i ja gledale neki kasni horor film. Nisam voljela te mračne filmove, to je bio njen izbor. Jezu izazvanu stravičnim krvavim scenama pojačao je vjetar koji je zlokobno zatresao prozorskom roletom.
„Mama, mučno mi je“, rekla mi je iznenada. Dojurila sam s lavorom do trosjeda trenutak prekasno... Izbacila je iz usta mlaz crne guste krvi koja je poprskala stakleni stolić i moje bose noge.
„Moramo u bolnicu, odmah!“ skamenjena i užasnuta ipak sam pribrano rekla mužu koji je tog časa otvorio vrata boravka vrativši se kući sa seminara u Zagrebu.
Prije nego ju je otac unio u auto na dvorištu je iz nje ponovo suknuo crno-crveni ljepljivi gejzir. Užas me je gotovo paralizirao. Držala sam njenu glavu u krilu, milovala oznojeno čelo... Plitko je disala, bila gotovo bez svijesti, prokleti automobil jedva se micao iako je muž sumanuto ludo vozio.
„Tlak joj je 40/0, u hemoragijskom šoku je, pripremite doze krvi za transfuziju“, govorila je dežurna liječnica.
Dok smo muž i ja stajali kao dvije okamine, našim venama tekao je samo očaj.
Užurbane pretrage, hitni nalazi, infuzija i liječničke konzultacije ispunile su noć. Jelena je bila sama u trokrevetnoj sobi pa su mi dopustili da ostanem uz nju. Iz sata u sat krvna slika je bivala boljom, u voštano-blijede Jelenine obraze vraćao se život, strah se u meni mrvio u sve manje i manje komadiće.
„Dobro da nisam morala primati transfuziju, možda bi mi dali neku krv zaraženu sidom.“ Vragolasti glas moje starije kćeri bio je signal da će ga uskoro opet trošiti na svađe s Jozefinom.
„Moram na posao. Samo se odmaraj i spavaj, tata će ti oko podneva donijeti mp3.“
U sterilnoj tišini bolničkog hodnika, dok sam kretala prema izlazu, zvuk mobitela zazvučao je kao grmljavina. Dobro je, Jelena je dobro, htjedoh reći mužu, ali sledila me bol u njegovu glasu.
„Hitna vozi Jozefinu u bolnicu. Ima temperaturu 40, trese se i traži tebe...“
Kao zombi stojim u čekaonici na pedijatriji, dok mi glas objašnjava: „Bakterija klepsiella pneumoniae, sepsa...“
Utonula sam u mekoću ništavila, sklonila sam se od boli i nemoći...u podnošljivu lakoću nepostojanja.
Probudila sam se u spavaćici s natpisom – bolnica Vrapče.

Ana Pirović