Ispiši ovu stranicu
Utorak, 27 Kolovoz 2019 10:13

Ivica Čonka već dva mjeseca živi s transplantiranim plućima svoj drugi život

Ocijeni sadržaj
(42 glasova)

SAMO NEKOLIKO LJUDI U HRVATSKOJ PRODUŽILO JE SVOJ ŽIVOT TRANSPLANTACIJOM OBA KRILA PLUĆA - 

ALAGINCI – Da, sad nakon nekoliko godina, ponovno znam što znači disati punim plućima, šetati, a da se ne zamorim, da ne moram stati svakih pet minuta da odmorim, normalno spavam, živim neki novi život, da, živim sada svoj drugi život – rekao nam je Ivica Čonka iz Alaginaca, koji je proteklih nekoliko godina proživio prave drame u svom životu, gledao sam sebe kako se njegov život gasi, on sam postaje sve više nemoćan, a tek je prošao 55 godina. Danas sa 60 godina on je nakon vrlo zahtjevnog operativnog zahtjeva i transplantacije pluća koje je provedeno u Klinici AKH u Beču 28. lipnja, krenuo u svoj novi život i svaki dan otkriva ljepote života, sa svojom suprugom Baricom, djecom i unucima.

- Počeo sam osjećati da ne mogu normalno disati, da se sve više i brže zamaram, nisam mogao raditi, teško sam se kretao, stalno sam bio umoran i nisam ništa mogao odraditi, a da se stalno ne odmaram i hvatam zrak. Nisu me u početku ni doktori baš razumjeli, neki su mislili da ja to glumim i da želim u mirovinu. Kada sam počeo dobivati sve više nalaza, posebno kada sam krenuo na pretrage i liječenja izvan Požege, počeli su shvaćati da je moja bolest vrlo teška, dijagnoza emfizem pluća, sa uništenim alveolama u plućima. Počelo je tek tada liječenje, dobio sam i aparat s kisikom bez kojega više nisam mogao. Trebala mi je i boca s kisikom za auto i kada se krećem, no to mi nisu priznali na HZZO, pa sam si morao kupiti sam.Uglavnom u tom cijelom postupku čovjek se suočava s puno nepoznanica, jako puno smo tih raznih pretraga i postupaka sami financirali, jer nisam imao vremena čekati, meni je bilo sve gore. To me je iscrpljivalo i fizički ali i financijski, a živim od invalidske mirovine – kaže Čonka, koji priznaje da je tijekom života od rane mladosti pušio, cijelo vrijeme dok je radio, također je bio veliki pušač. To je svakako pospješilo i utjecalo na bolest, mada kaže, rekli su mu liječnici da ima primjera da i ljudi koji nisu pušili obolijevaju od bolesti na plućima koje se dugo liječe ili završavaju transplantacijom jednog ili čak oba krila pluća.

Hospitaliziran je od 2015. godine ukupno 15 puta u požeškoj bolnici, 16 puta u Zagrebu i u bolnici u Klenovniku dva puta, a najdulje je liječen čak 45 dana u bolnici. Posebno mu se stanje s bolesti pogoršalo ovog proljeća kada je dobio veliku temperaturu, a konačno su liječnici zaključili da mu je jedini spas transplantacija pluća. – Pokušavao sam i sam nešto organizirati i preko braniteljskih udruga, javljao se u bolnice u Zagrebu da uopće utvrdim svoje pravo na transplantaciju. Kasnije sam napravio sve pred transplantacijske pretrage da se vidi imam li uvjete za to. U Beču sam bio na pregledu, ali su me prvo stavili na dijetu jer su ocijenili da trebam skinuti nešto kilograma. Kad sam skinuo dovoljno kila, morao sam ponovno u Beč na sve preglede. To sve u Beču sam morao sam financirati, jer HZZO je plaćao tek postupak operacije i oporavak u bolnici. Tražio sam i neku pomoć jer više financijski nisam mogao, no nisam naišao na otvorena vrata nigdje, vidio sam i tu da se nekima pomaže, a nekima ne. Pomirio sam se sa time, tako da je to sve podnijela moja obitelj. Kada je sve bilo spremno što se moga stanja tiče, trebalo se samo čekati donor koji odgovara. 27. lipnja u večer došao je poziv da dođem hitno u Zagreb i da su u Beču spremna pluća za transplantaciju. Nisam mogao dočekati sanitet u Požegi i morao sam angažirati zeta da me brzo odveze u Zagreb, jer sam u Beču morao biti u roku 6 sati. Dočekao me je sanitet u Zagrebu na ulazu i odmah prevezao u Beč. Tamo sam odmah ušao rano ujutro u postupak, odmah me uspavali i operacija je trajala 6,5 sati – kaže Čonka, koji se još sjeća samo tog početka. Probudio se tek nakon tri dana i tri noći, a buđenje je bilo posebno dramatično.

- Nisam znao koliko sam bio uspavan, tek kasnije sam saznao da je to prošlo tri dana. Počeo sam se polako buditi i znam da sam vidio samo neku jaku svjetlost, već sam se uplašio da sam gotov, da sam umro. Tek polako sam vidio obris nekog lika i shvatio da je to moja Barica. Tada su mi i suze krenule, ali sada od sreće što sam vidio da sam ostao živ. Kasnije mi je supruga rekla da sam zazivao majku, koja mi je prije toga umrla. Bilo je to šokantno, ali i puno sreće. Moram jako puno pohvaliti sve osoblje koje je bilo na klinici u Beču, jer svi su bili maksimalno uslužni i angažirani. Ima među osobljem i dosta djelatnika iz područja bivše Jugoslavije koji su mi pomagali jer neznam njemački. U Beču sam još ostao 26 dana na oporavku, a kasnije saznao da sam pluća dobio od jednog mladog sportaša iz Mađarske. Bio je nešto veći od mene pa su mi pluća morali malo skrojiti po meni – kaže Ivica Čonka, koji je sad drugi čovjek, živi normalno, polako svaki dan ide na sve dulje šetnje, a ističe kako se sada naspava cijelu noć, što prije nije mogao.

Prošao je sada i kontrole u Beču nakon 30 dana od povratka i osjeća se dobro, nalazi su uredni. Još koristi dosta lijekova, posebno lijek da ne dođe do odbacivanja organa. Sada je sve zaraslo i jedino za uspomenu ima veliki ožiljak preko prsa. – Sada sam kao novi čovjek, kažu mi u Beču sve „gut“ i iznenađeni su brzim oporavkom nakon operacije i transplantacije. Možda ću ponovno moći igrati i nogomet, koji sam nekada igrao – kaže Čonka koji je danas sretan u okruženju svoje obitelji koja mu je cijelo vrijeme bila najveće podrška.